Us-krsnuće ne znači oživjeti nego živjeti novi produhovljeni život s Bogom

Uskrs je novo granuće nebeske svjetlosti i božanskoga mira, nova objava nebeske slobode i božanske ljubavi. Uskrs je, zapravo, završetak prolaska dolinom suza i početak ulaska u vječni život, u pobjedu, u povjerenje, u ljudskost, koja više nikada ne može prestati. Uskrs je dan čovjeka, i to čovjeka vjernika, odnosno vjernika kršćanina. Ovo je dan vječne nade, koju je Isus Krist objavio svojim rođenjem, dan nove povijesti čovječanstva, koju je Isus Krist najavio svojim slavnim uskrsnućem.
Kako piše u Svetom pismu, Isus Krist je uskrsnuo; i to prvi u povijesti svijeta. On nije oživio, da bi opet umro; nego je njegovo tijelo uskrslo, a to znači da je postalo preobraženo, oslobođeno od raspadanja, smrti i bolesti. Nad njim moćnici ovoga svijeta nemaju više nikakvu vlast. To je, dakle, spas ljudskog tijela i ljudske naravi od raspadanja.
Tijelo je Isusa Krista produhovljeno. Preobraženo je Duhom Božjim, a ne bilo kojim duhom. Plodove Isusovog uskrsnuća doživljavamo u krštenju i u sakramentima. To uskrsnuće u svakom od nas raste do punine, sve do Sudnjeg dana, kada ćemo uživati čitavu vječnost, savršeni sklad naravi, prirode i prijateljstva s Bogom i među ljudima.

Isus Krist, dakle, nije oživio, da bi živio negdje na zemlji. On je preobrazio ljudsku narav, otvorio vrata za preobrazbu čitave prirode, svakog čovjeka, cijelog čovječanstva i ljudske povijesti. To znači da je oduzeo mogućnost da pakao, Sotona, grijeh i smrt imaju vlast nad čovjekom. Čovjek, dakle, ima izlaz, ima spas, može se osloboditi patnje, nepravde, smrti. Neprijatelj čovjeka i čovječanstva zauvijek je izgubio bitku. Smrt, grijeh, đavao, mrak i patnja su pobijeđeni.
Snaga uskrsnuća je u nama. Ona nam je udijeljena po krštenju.

Kada želimo simbol uskrsne radosti prikazati vidljivo, onda tu istinu dočaravamo prirodnim znakovima. Kao što nejako pile u jajetu iznutra kucka na stjenku da bi izišlo van, tako i čovjek treba iznutra pokucati Duhu Božjem na stjenku svoga života da bi izašao u uskrsnuće, u snagu, zdravlje i mir i spokoj. U svakom čovjeku je zasađena ta klica vječnoga života, kao u jajetu. Bitno je da se klica začne, da čovjek počne rasti i razvijati se u veliko Božje dijete koje može živjeti u skladu i miru sa svima.

Uskrs ne znači da je Isus Krist nekamo otišao od nas. On je upravo ostao među nama. No, on nije prisutan na naš, tjelesni način, on ne zauzima neki prostor nego istovremeno zauzima sve prostore, čitav je kod svakog čovjeka, istovremeno na nebu i na zemlji. On sjedi zdesna Bogu, a to znači da kao čovjek ima svu vlast nad nebom i nad zemljom. On je i na zemlji, kroz svoju Crkvu dijeli sakramente, propovijeda, čini nas dionicima svoga uskrsnuća i dijeli nam svoju baštinu, upravlja Crkvom i ljudskom poviješću.
Uskrs je stvarnost koja u nama živi i želi se u nama razvijati.

Tek Uskrs pokazuje kako veličanstvenu perspektivu i život u izobilju ima čovjek. Zato Uskrs i slavimo. Sve oko nas bi nas trebalo podsjećati da nismo podložni smrti, raspadanju, umiranju i zlu, da nijedan neprijatelj čovjeka i čovječanstva nema vlast nad nama, da smo uvijek u Božjoj ruci i da je konačna pobjeda naša.
Posljednju riječ u našem kršćanskom životu ima Uskrs.
Novo nebo i nova zemlja čekaju na nas, gdje će neprijatelj biti pobijeđen, gdje će vidjeti uzaludnost svojih protučovječanskih napora, gdje će vidjeti da je prevaren i da se jedino nije isplatilo činiti zlo.

Uskrs govori svakom patniku da izdrži svoj Veliki petak i Veliku subotu, govori ranjeniku da se ne boji, jer će dobiti svoje ruke i noge, svoje oči i usta, govori svakom gubitniku radi pravde i slobode da će dobiti svega u izobilju. Zbog Uskrsa nema besmislenih života, nema izgubljenog vremena ni izgubljenih radosti, nema želja i čežnji koje ne će biti ispunjene. Sve naše čežnje su ispred nas i odlaze u ispunjenje i život bez kraja.
Tu pobjedu treba čestitati. Pružimo stoga jedni drugima kršćansko srce i vjerničke ruke i zaželimo da svaki od nas sretno uđe u Uskrs. To je jedina nada, jedino što ne smijemo promašiti.
Aleluja – noćas je poklik koji najviše odzvanja i ori se kršćanskom crkvom i svijetom. On znači: Slavite Gospodina. To je poziv da kličemo, da podignemo svoj glas i svoje srce i reknemo: dobrom Bogu hvala što smo smjeli biti ljudi; hvala što ćemo živjeti vječno.
Što Bog sve nije učinio za nas? Stvorio nas po stvaralačkoj moći naših roditelja, otkupio nas po muci i smrti svoga Sina i vodi nas u baštinu vječnoga života koji nikada ne može prestati. Amen. Aleluja!