Rodio se u Asizu 1182. – 1226. g.  Proživio je ljudski vijek od 44 godine. Bio je sin jedne dobrostojeće građanske obitelji. Otac mu je bio trgovac suknom  i to vrlo uspješan.

U toj bogatoj kući rođen je kao mezimac, tetošili su ga i dopuštali mu sve , kao djetetu, dječaku i mladiću.

Franjo je to obilno koristio, zabavljao se kao i ostali mladići ali je uvijek imao samilosti prema siromasima.  Za taj prvi dio svog života Franjo je uvijek govorio „ dok sam bio u grijesima „.

Zanesen avanturizmom aktivno je sudjelovao u oružanim razmiricama između Asiza i Perugge i tada sa dvadesetak godina bio je  zarobljen te se razbolio u zarobljeništvu.

U tom periodu lagano se nazirala klica Božjeg poziva. Ipak nakon što se oporavio od bolesti i iako se već u njegovoj duši nešto promijenilo pokušao je poći za slavom – onom slavom koja dolazi od oružja, junaštva i  u ono doba vitezova koji su bili plemeniti po držanju , idealima i hrabrosti. Poželio je biti vitez.

Da bi se to postiglo trebalo se unovačiti u nečiju vojsku i dokazati svoje sposobnosti, hrabrost i vojnu vještinu.  Kad mu je bilo oko 23 godine otac mu je pomogao da se pridruži jednom velikašu u gradu  Spoleto.  Trebao je doći opremljen, imati konja, oklop, štit , oružje, što je sve bilo jako skupo i nije svatko to mogao sebi priuštiti.

Ali Bernardone je svom sinu to kupio i Franjo je ispraćen iz Asiza sa pompom i počastima.

Ljudi su znali zašto ide i poželjeli su mu da se vrati kao vitez ovjenčan slavom.

Kad je došao u Spoleto i čekao da se sakupi vojska, Franjo je jedne noći usnuo san.

U snu je čuo glas koji mu je postavio čudno pitanje „ Franjo tko ti može više dati, gospodar ili sluga „ ?    Franjo u snu odgovara : Gospodar ! a glas ga upita:“ A zašto onda trčiš za slugama ?

Franjo još upita : „ Što mi je činiti Gospodine ? „

I taj glas kaže : „ Vrati se Franjo ! Vrati se i bit će ti rečeno ! „

Franjo se ujutro probudio potresen i bio je siguran da mu  je to Božji glas progovorio.

Daruje svoju opremu viteza jednom siromašnom plemiću i vraća se kući.

To nije bio lak potez, odustao je od svog nauma i ne zna kamo će, pred njim je puno nejasnoća ali zna da želi poslušati Božji glas.

Vratio se skoro u tajnosti , nakon onakvog ispraćaja , on se vraća kao dezerter, nije bio ni blizu rata ali je odlučio i nema natrag. To je bio početak obraćenja.

Nitko ga nije razumio ali Franjo zna da tada mora dati prostora Bogu i čekati.

Mora se više moliti, posvetiti  se razmatranju i šutnji.  Njegovi roditelji su zbunjeni, nadali su se kako će naslijediti oca u trgovini i vidjeli pred njim divnu budućnost a sada sve pada u vodu.  I Franjo je zbunjen ali čeka.  I čekao je nekoliko mjeseci, povlačio se na samotna mjesta, osobito često u jednu ruševnu crkvicu Sv. Damjana, koja se nalazila izvan zidina grada.  Tamo je bilo jedno raspelo pred kojim se Franjo dugo molio.

Jednog dana dok se tamo molio zagledan u raspelo čuo je glas koji mu je rekao : „ Franjo, idi i popravi moju crkvu, zar ne vidiš kako se ruši ? „

Franjo je sa radošću primio taj glas i on je znao da je čuo Gospodina. Sada konačno zna što mu je činiti.

Naravno, shvaća doslovno i misli da treba  popraviti tu porušenu crkvicu.

Popravio ju je, skupljao kamenje dok su ga neki ismijavali a neki mu pomagali. Temeljito ju je obnovio, a nakon nje obnovio je i crkvicu Gospe od Anđela – Porcijunkulu, te treću, kapelu Sv. Petra.

I tako se neko vrijeme bavio zidarijom, ali u njemu se javljala sumnja.

Je li to sve ?  Može li nešto više učiniti za Gospodina ?

Bio je nemiran i čekao dalje i napokon doživio preporod.

Jednog dana, zamolio je nekog svećenika da služi misu u Porcijunkuli, čime bi ponovo posvetio tu crkvicu za službu Božju.

Pretpostavlja se da je bio blagdan Sv. Matije i da je bilo evanđelje u kojem Isus šalje apostole da požure ljudima naviještati Kraljevstvo Božje, da se nigdje ne zaustavljaju i da im ne treba ni torba , ni novac, ni obuća, ni štap … jednostavno neka idu i pouzdaju se potpuno u snagu Božje riječi.

Franjo je to slušao i srce mu je zaigralo, on je bio siguran da Bog to njemu govori.

Franjo je tada uskliknuo : To je ono što hoću ! To je ono što tražim !

Prepoznao je u tim riječima pravila svog novog života, smjernice kako živjeti, u tom času je krenuo u svoj novi život – život redovnika, službenika Crkve, čovjeka evanđelja.

Tu je klica nastanka franjevačkog reda. Iako je Franjo još sam, nema nikoga, ali on sad zna što mu je činiti i nastavlja se njegovo obraćenje.

Konačno shvaća koja je to kuća koju treba obnoviti , da je to Crkva koju on svojim propovijedanjem i načinom života želi popraviti.

Još su dva događaja koja su bila bitna na početcima njegova obraćeničkog života.

1. Prihvaćanje siromaštva, više nije koristan u trgovini svog oca i više dijeli nego što prodaje. Otac ga nikako ne razumije te ga je odlučio razbaštiniti.

Želio je to učiniti službeno u gradskoj upravi Asiza, ali tamo se Franjo pozvao na Sud Božji, sud Crkve i rekao da nikakvi svjetovni sud nema nad njim vlast.

Otac ga je odveo do biskupa da on to riješi. Bio je to težak trenutak za Franju ali kad je otac sasuo svoje optužbe i kad je Franjo vidio da je ocu glavni problem bogatstvo, novac i roba, Franjo je pred njega bacio sav novac koji je imao i sa sebe skinuo svu odjeću da mu vrati sve njegovo. Tada je rekao : „ Do sada sam zvao Bernardonea svojim ocem , sad zovem tebe Oče nebeski „ i izmolio Očenaš.

Biskup ga je tada zaogrnuo svojim plaštem , ne samo da sakrije Franjinu golotinju pred građanima, nego da ga zaogrne plaštem Crkve i tako je polagao da Franjo sada pripada Crkvi.

2. – Druga stvar iz iste etape života bilo je da je Franjo hodao dolinom podno Asiza i najednom se pred njim stvorio gubavac. Čudno kako ga nije vidio jer se sve vidi na daleko, ali Franjo je smatrao da je valjda bio zamišljen.

Gubavci su bili opasni za druge, živjeli su u karanteni, zaudarali su i ljudi su ih s pravom izbjegavali. Tako je i Franjina prva reakcija bila da pobjegne, ali došao mu je poticaj da ga obdari milostinjom. Dalje gaje nešto poticalo da ga poljubi i zagrli.

Legenda dalje kaže da se Franjo okrenuo da ga vidi još jednom, ali gubavca nigdje nije bilo.

Legenda očito želi reći da je u tom gubavcu Franjo zagrlio Krista.

Uskoro se oko Franje skupila mala četa, sa Franjom ih je bilo dvanaest. Ljudi su sve više osjećali da je Franjo na pravom putu. Tada mu je vjerojatno asiški biskup savjetovao da ode u Rim i da od Pape dobije dozvolu za tu svoju zajednicu i novi stil života.

Da ih ljudi ne bi proglasili hereticima ili sektašima.

I Franjo je poslušao, uspjelo mu je doći u Rim pred papu Inocenta III koji je našao načina da primi tih deset odrpanaca.

Jedna lijepa legenda kaže da je papa dan prije usnuo san  gdje vidi kako se ruši Lateranska bazilika i pritrčao je neki čovječuljak koji je podmetnuo svoja leđa te se crkva nije srušila.

Sada kad je Franjo došao papi on prepoznaje u njemu tog čovječuljka iz sna i opet čudesno najprije mu je dao usmenu dozvolu, dopuštenje da živi  tim životom potpunog siromaštva i da propovijeda u ime Crkve.

Kasnije će papa Honorije III  dati pismenu potvrdu pravila po kojima će Franjina  družba moći živjeti.

Zaista su ti prosjački redovi, dominikanci i franjevci unijeli svježinu u život Crkve 13. stoljeća.

Kad je družba porasla, kad je postalo veliko bratstvo, stotine i tisuće braće – zahtijevali su od Sv. Franje da napiše pravila.

Franji je bilo nelogično zašto bi trebao pisati pravila kad postoji Evanđelje.

Ipak je sakupivši neke evanđeoske tekstove sastavio prvu kratku formulu života, Pravila života Manje Braće.

I tako nastaje prvi franjevački red.

Osnovao je i drugi franjevački red , Klarise ili Siromašne gospođe.

1224. g. je Sv. Franjo bio na Laverni da provede 40 dana u postu koji je za njega bio značajan u crkvenoj godini.Od Velike Gospe do blagdana sv.Mihovila Arkanđela.

I on je tako postio i molio, volio je biti sam i dogodilo se iskustvo koje je Crkva posebno proučila i potvrdila kao istinit događaj, a to je da je Sv. Franjo u jednoj viziji Serafa koji silazi s neba i u čijem tijelu se prepoznaje Krist vidio zrake iz njegovih rana kako pogađaju Franju.

Od tog dana Franjo je na svome tijelu nosio krvave i bolne rane kao Isus.

To je povijesna činjenica.

1226. g. kad je teško bolestan bio pred smrt, dao se prenijeti u Porcijunkulu , tamo gdje je upoznao svoj životni poziv.

Bio je položen na tlo i umro je pjevajući 141. psalam u subotu 3. listopada 1226. g u 19 sati.

U svojoj slavnoj Pjesmi brata Sunca smrt je nazvao sestricom i kao takvu je radosno i dočekao.

Papa Grgur IX ga je dvije godine nakon smrti proglasio svetim i odredio da se na rubu Asiza podigne dvostruka veličanstvena bazilika njemu u čast.

Hvala svetom Franji što i dan danas po svojim sinovima i kćerima kako u redovništvu tako i onima koji ga slijede u svjetovnom redu biva znakom ljubavi, dobrote i radosnog života evanđelja u Crkvi.

Priredila: Ines