Sveti Franjo Asiški, sin Petra Bernardona, bogatoga trgovca suknom, rodio se u Asizu 1181. g. U to je vrijeme Asiz bio podijeljen u dvije klase koje su se međusobno borile: viši plemićki sloj (maiores) i niži puk (minores). Franjina obitelj pripadala je ovom drugom sloju. Franjo se potpuno uključio u svoje doba: u gospodarstvo i materijalističku revoluciju koja se kreće oko posjedovanja i novca, u političko stanje neprestanih ratova i netrpeljivosti, u borbu za čast i slavu. Već kao sedamnaestogodišnjak uključuje se u buržoasku revoluciju. Minores istjeruju maiores iz grada i spaljuju im kuće. Istjerano plemstvo nalazi utočište u obližnjoj i Asizu neprijateljskoj Peruđi, uz pomoć koje žele povratiti prijašnji položaj u Asizu. Tako dolazi do bitke kod Collestrade (1202.) u kojoj Franjo završava kao zarobljenik. Nakon godine dana tamnovanja u Peruđi, otac ga je otkupio. Franjo je bio ozbiljno bolestan i očajan.

Nakon što je ozdravio, nastavlja svojim starim načinom života. On je „kralj mladeži“, predvodnik društva plesača“, koji trgovima izvode svjetovne i vjerske igranke. Priređivač je svečanosti, priredaba, obilatih jela… Lijepih očiju, neodoljiva glasa, otmjenog vladanja. Međutim, milost je već počela graditi na njegovim slabostima. U trošenju novca nema mjere, rado plaća račune sam. Pokazuje veliku osjetljivost za siromahe. Privlače ga oni na rubu. Uza svu razigranost koju pokazuje, Franju muči neka tjeskoba. Na sve ljepote ipak ostaje hladan. No, čim mu se pruži prilika da ostvari svoj viteški ideal (jer to ga jedino uzdiže), daje se na put kako bi ostvario svoj san i našao svoje mjesto u društvu.

Dvadeset tri su mu godine. U želji da postane vitezom, želi se pridružiti Valteru od Brienne, koji je u papinskoj službi. Prevalio je 40 km do Spoleta. Međutim, na putu, po prvi puta javlja se nešto novo: u dubini srca, u podsvijesti, za vrijeme jednoga sna, javlja se neki glas koji se preko dana nije mogao čuti ni osjetiti. Sve je ono do sada stavljeno pod upitnik, viteški ideal mu izgleda odviše lagan. „Franjo, tko ti može dati više, sluga ili gospodar?“ – upita ga glas. Jasno, „Gospodar“. A zašto smatra Valtera od Brienne gospodarom kad je on uistinu samo sluga? Pa i papa, kome ovaj služi, konačno je ipak samo sluga. Sada Franjo vidi kako pada ljuska svijeta. Svi su ljudi samo sluge, nema gospodara. Samo je jedan Gospodar i taj živi iznad svih stvorenja. Samo on može zahtijevati služenje. Ali kakvo je to služenje? Koja je konkretna zadaća njegova života? To je pitanje koje u Spoletu još ostaje otvoreno. Mora natrag u Asiz, usprkos izrugivanju što ga ondje vjerojatno očekuje. Glas će se opet javiti.

U Asizu isprva sve ponovno ide starim tijekom. Ponovno je izabran za vođu plesne družine. Međutim, svi opažaju neku promjenu na Franji. On se više ne osjeća dijelom ovoga svijeta. Mijenja svoje ponašanje, drži se daleko od gradske trke i zbrke. Povlači se u spilje, crkve i šume, na samotna mjesta. Moli i razmišlja. Čeka i čezne za glasom iz Spoleta.
Sve više ga zaokupljaju siromasi i bijedni. Sluti da njegov identitet ima nešto sa siromasima. Odlazi u Rim i zamjenjuje odjeću s nekim prosjakom. Proseći među prosjacima, posve doživljava svoje biće. Odsada će pripadati prosjacima, radije će biti pred vratima negoli unutra kod „pobožnih“.

Ono odlučujuće događa se u Franjinu susretu s gubavcem. U 13. st. postoji potpuna odvojenost između zdravih građana i gubavaca. Svi žive u općem strahu od susreta s njima. Franjo također. No jednoga dana, on sebi nanosi silu, pokoravajući se unutarnjem poticaju, silazi s konja, daje gubavcu komad metalna novca i poljubi mu ruku. Gubavac mu daje cjelov mira. U isti se čas mijenja Franjina nutrina: „Ono što mi bijaše do tada odurno, pretvori mi se u duhovnu i tjelesnu slast“. Ovu će zgodu Franjo uvijek tumačiti kao Božji zahvat. Odlazi živjeti među gubavce, među one koji su gurnuti na rub života. Prijeđena je granica ljudskoga. Kasnije će slati svoje novake među gubavce i samo onaj koji proživi usred neljudske bijede ovoga svijeta moći će pripadati njegovoj zajednici.

Korak po korak Franjo dolazi do bitnoga. Najprije religija, zatim siromasi i gubavci. Ali još uvijek nije došao do središta svoga života. Još uvijek moli: „Svevišnji, dični Bože, prosvijetli tminu moga srca… daj mi razum i spoznaju da izvršim tvoju svetu i istinitu zapovijed“. Jednoga dana uđe u malu ruševnu crkvu Svetoga Damjana. Klekne i moli pred velikim raspelom. I najednom ponovno čuje glas iz Spoleta: „Franjo, idi i popravi mi crkvu, koja se, kako vidiš, ruši“. Franjo otkriva svoj četvrti identitet: Raspetoga, kojega je susreo licem u lice. Od toga je časa Franjo stigmatiziran, obilježen i oblikovan Kristovim križem do dna svoga bića. On pati od patnje svijeta i poistovjećuje se s ljudskom bijedom. Bogati sin suknara prihvatio se posla i od jutra do mraka slaže kamen na kamen, što ga je isprosio od Asižana, uz izrugivanje i poniženja od strane svojih sugrađana.

Radovi na obnavljanju ruševnih poljskih crkvica doveli su Franju do daljnjeg proboja. Otac nije mogao podnijeti daljnje rasipanje novca. Nakon kućnog pritvora, iz kojega ga oslobađa majka, otac predvodi Franju pred sud. Budući da se Franjo poziva na pravo crkvenih službenika, za koje je nadležni crkveni sud, otac ga pred svim sugrađanima predvodi pred biskupa, gdje se pred njegovom palačom odigralo znamenito suđenje. Franjo se uklanja presudi time što pred oca baca sav još preostali novac i svoju odjeću. Odriče se baštine i imena, prekida s društvom i obitelji. Napušta grad s novom sviješću da je Božji sin, glasnik Velikoga Kralja. Postaje neshvatljiv svojoj okolini, što su znakovito pokazali i drumski razbojnici bacivši „glasnika Velikoga Kralja“ u snijeg.

Nerazumijevanje sugrađana traje tri godine. Po povratku u grad on im je sablazan, izazov i pitanje. Boje se da bi njegov „zao duh“ mogao zahvatiti i druge; zato ga psuju, draže pse na njega i bacaju na nj kamenje. No Franjo ostaje jak i ustrajan; nastavlja obnavljanje crkava. Napokon u 27. godini života dolazi kraj njegovu dugom traženju.

Blagdan je jednog apostola. Čita se Isusov govor o poslanju (Lk 9 ili 10). Što je Franjo do sada već sto puta čuo, to sada postaje odlučujuća riječ: „Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršavati“. I sada leži sav njegov život pred njim, upravo sabijen u jedan trenutak, u jedan životni oblik koji očarava njega a kasnije i mnoge druge ljude: Evanđelje. Njegov je život našao smisao, riječ, govor i izraz. Odsada će njegov život biti samo provođenje, konkretiziranje, ostvarivanje, nikada prekinuti pokušaj da svoj život učini življenim Evanđeljem.
Malo poslije otkrića Evanđelja, iz Franje izlazi neodoljiva moć koja očarava. Pridružuju mu se drugovi: bogati, visoko obrazovani, plemići, utjecajni ljudi, i siromašni, nepismeni, maleni, neznatni. Svi imaju pristup. I sve ih na jednak način povezuje Evanđelje sa svojim idealom bratstva.

Franjo je htio da njihov način života potvrdi Papa, što je ovaj i učinio 1209. g., dopustivši braći da putuju svijetom kao siromašni hodočasnici, propovijedaju o dobrom Bogu i pozivaju ljude na obraćenje. Godine 1212., u noći Cvjetnice, pridružuje im se Klara di Favarone di Offreduccio. Ona će sa svojim sestrama živjeti evanđeoski poziv u klauzuri, pored Franji najdraže crkvice koju je popravio: Svetoga Damjana. „Mi ćemo se zvati Manja braća, a vi Siromašne gospođe.“
Franjo i braća poduzimaju misijska putovanja: Sirija, Egipat, Sveta zemlja. Petorica braće mučeničkom smrću stradavaju u Maroku. Godine 1219. u Damietti nailazi na križarku vojsku spremnu za bitku, usprkos spremnosti sultana Melek al Kamila na primirje. Franjo se protivi bitci i sam odlazi k sultanu. Bio je to prijateljski susret, pun značenja za buduću franjevačku prisutnost među muslimanima.

Po povratku s Istoka, Franjo susreće novo stanje u Redu. Neka utjecajnija braća žele Pravilo izjednačiti s tradicionalnim pravilima. Franjo se poziva na Evanđelje kao jedinu instancu franjevačkoga života. Odriče se uprave Reda, vodstvo ostavlja drugome, a sebi pridržava duhovni autoritet.
1223. g. Franjo se nalazi u samotištu u Grecciu u Rietskoj dolini. Zaželio je da svetkovinu Božića proslavi na osobit način. Htio je božićno otajstvo scenski prikazati, u slobodnoj prirodi i povezano s Euharistijom. Kad je sve bilo pripravljeno, okupilo se veliko mnoštvo ljudi oko jaslica. Franjo je na polnoćki propovijedao na temu „Deus semper minor“: Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malenome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog.
1224. Franjo provodi vrijeme posta na brdu La Verna. Razmatra lik Raspetoga. Toliko se s njim poistovjećuje da mu se na tijelu ukazuju Isusove rane. Ono što je cijeli svoj život imao pred očima, sada se pojavljuje na izvanjski način, svima vidljiv.

Dvije posljednje godine patnje i boli razdiru Franju duševno i tjelesno. Slab, skoro slijep, ne može više hodati. Nakon La Verne dopremaju ga u Sveti Damjan, gdje ga sestra Klara sa svom pomnjom njeguje. Tu je, u najvećim patnjama, izdigavši se iznad njih, ispjevao Pjesmu stvorova ili Pjesmu brata Sunca.
Nakon raznih neuspjelih pokušaja liječenja, Franju dopremaju u Asiz, u Porcijunkulu. Zamolio je da mu pročitaju iz Ivanova Evanđelja Isusov oproštajni govor i izvještaj o pranju nogu. Zatim je zamolio da mu dadnu komad kruha da ga podijeli s braćom. Htio je da ga gologa polože na „majku Zemlju“, ruku raširenih kao na križu. Braća su pjevala psalam 142 i Pjesmu brata Sunca. Preminuo je u kasnim satima 3. listopada 1226., u 44. godini života, kad je „brat Sunce“, zalazeći u plamenom sjaju, bacio posljednji bljesak na pjesnika koji je tako radosno pjevao o dubokom otajstvu njegove skrovite tajne.

Literatura: Anton ROTZETTER-Thaddée MATURA, Živjeti Evanđelje s Franjom Asiškim, Brat Franjo, Zagreb, 1984., 19-44.