Milosrđe je Božje što nismo uništeni!

Minulo je 860 ljeta, otkako je Dmitar Zvonimir, kralj iz naše hrvatske narodne dinastije, dao na ovome mjestu sagraditi katedralu u čast Majci Božjoj, bl. Djevici Mariji. Mnogo je bura i oluja prohujalo od toga doba do današnjega dana preko stabla našega narodnog organizma. One su polomile toliko njegovih grana da se činilo da će na koncu iščupati i samo stablo s korijenom, i da će našega naroda i hrvatskoga imena nestati s lica zemlje.

Kad u duhu prođemo čitavu našu krvavu povijest, napose doba divljih turskih navala, možemo mirne duše reći s ponosom: »Misericordiae Domini, quia non sumus consumpti.« /»Milosrđe Gospodnje da ne izgibosmo.«, Tuž 3, 22/. Mogu drugi tražiti razloge što smo se održali gdje hoće, za mene jest i ostaje zadnji razlog da nismo izginuli – milosrđe Božje! Zato, kad sam imao odrediti natpis za veliko zvono ove spomen-crkve, nisam dugo krzmao što da dadem napisati. Prošavši u duhu tolike silne pogibli, koje su prijetile, pala mi je odmah na um jedna slika iz Sv. pisma. Mojsije, predočujući u grandioznoj slici nezahvalnomu izraelskom narodu velika dobročinstva Božja, govori: »Našao ga je /Gospod narod izraelski/ u pustoj zemlji, na mjestu užasa i su rove pustoši, vodio ga je i poučavao i štitio kao zjenicu oka svoga. Kao što orao vodi mlade svoje na lijet i lebdi nad njima i širi krila svoja, tako ga je on uzeo i nosio na ramenima svojim. Gospod je sam bio njegov vođa i nije bilo drugoga boga uz njega. Postavio ga je na divnu zemlju, da uživa plodove polja i siše med iz stijene – i da ima ulja na kamenitom tlu.« /Pnz 32, 10–13/.

I naš narod našao je dobri Bog prije više od 13 stoljeća u pustoj zemlji poganstva, gdje se kao razuman stvor klanjao nerazumnim stvorenjima, vodio ga svojom providnošću i čuvao, dok ga konačno, noseći ga na krilima svoje ljubavi i milosrđa, nije stavio na sveto tlo Katoličke crkve u današnjoj njegovoj domovini, u sjenu Petrove pećine, gdje evo već duga stoljeća, kraj svih jada što ga biju, može uživati plodove Kristova nauka i katoličke kulture, i hraniti se i pojiti izvorima žive vode što teku iz sv. sakramenata.

Sjećajući se tih i tolikih dobročinstava Božjih, stavio sam kao maleni znak zahvalnosti za bezbrojna dobročinstva Božja prema našemu hrvatskom narodu, na veliko zvono ove spomen-crkve natpis »Omnipotenti Dominatori Christo, qui per saecula multa populi Croatorum dux solus fuit, hoc signum in laudem et gloriam sempiternam! « /Svemogućem Vladaru Kristu, koji je kroz mnoge vjekove bio jedini vođa hrvatskoga naroda, ovo zvono na vječnu hvalu i slavu!/

Neka te, dakle, dragi moj hrvatski puče, ova spomen-crkva, danas posvećena, i glas njezinih zvonova, kad ih čuješ, podsjeća na dvije stvari: prvo, da budeš Bogu zahvalan za prošlost, za bezbrojna primljena dobročinstva, drugo, da ti je samo u njemu spas u budućnosti!

Svima je znano kako bjesni danas boj protiv Katoličke crkve u mnogim krajevima svijeta. Nabacuju se najgorim klevetama na Crkvu Božju, tobože u ime znanosti. Nabacuju se najpodlijim lažima i uvredama na vrhovnu glavu Crkve Božje Sv. Oca i Petrovu stolicu, u ime tobožnje slobode. Gone kao divlje zvijeri u mnogim krajevima svijeta katoličke svećenike, redovnike i redovnice, tobože u ime napretka, kulture i demokracije. Uništavaju cvatuće katoličke škole u mnogim krajevima svijeta.

Tobože radi prosvjete puka. A ja ovdje kažem pred vama, brojnim tisućama, kažem pred cijelim svijetom, kažem otvoreno i jasno gotovo sve što je lijepa i dobra u nama, u našem hrvatskom narodu, sve tekovine naše kulture, svu našu lijepu i časnu prošlost, dugujemo Katoličkoj crkvi, s čijim su glavarom Papom Agatonom sklopili djedovi naši jedinstveni pakt i čuvali ga do danas. Velim, otvoreno pred cijelim svijetom, da nas Božja providnost nije pravodobno zaklonila pod majčinsko krilo Katoličke crkve, nestalo bi nas bilo već davno s lica zemlje upravo onako kako je nestalo divljih Avara, Huna, Vandala i tolikih drugih. I ja se usuđujem poći još i dalje pa reći ovo: kad bismo, što ne dao dobri Bog, nesrećom otpali od Katoličke crkve i zabacili njezinu divnu nauku, brzo bismo se srozali do barbarluka afričkih divljaka. Pogledajte samo malo po Europi, koja je, izgleda, u nekim dijelovima odlučila obračunati s Katoličkom crkvom i njezinim naukom, a diči se kulturom. Zar je kultura smatrati sebe nekim višim bićem-nadčovjekom i prezirati druge, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem djeca Oca nebeskoga? Zar je to kultura, smatrati da samo veliki narodi imadu pravo na život, a maleni narodi jedino pravo robovati i služiti sili, kad znademo po riječima Sv. pisma, da je »malog i velikog stvorio On / Gospodi i jednako se skrbi za sve« (»pusillum et magnum ipse fecit et aequaliter cura est illi de omnibus!«) Mudr 6, 7/? Zar je to kultura, kad se za jedino mjerilo pravde postavi gruba sila s načelom: ili se ukloni ili se pokloni – a zabacuje se i gazi sloboda ljudske ličnosti i dostojanstvo čovjeka? Zar je to kultura, kad se otimlje tuđa imovina samo zato jer neće i ne mogu da misle i rade ono što misle oni koji su silom prigrabili vlast? Bog neka naš maleni narod oslobodi od takove prosvjete i kulture! Neka drugi rade kako ih je volja! Mi ćemo, došlo što mu drago, ostati vjerno u sklopu one Crkve koju je Isus Krist osnovao i povjerio na upravljanje sv. Petru i njegovim nasljednicima, rimskim biskupima. Ta Crkva katolička, koja je po riječima apostola Pavla »columna et firmamentum veritatis« /stup i tvrđa istine/,[30] bila je za naš hrvatski narod najsigurniji putokaz i zaštita kroz život. Ona ga je oplemenjivala, ona se radovala s njime, Ona je plakala s njime i pomagala ga u danima kušnje i nevolje. Ona je stavila kraljevsku krunu na glavu prvom njegovu kralju i učinila narod naš ravnopravnim drugim kršćanskim narodima Evrope. Ona je sa svojim vrhovnim poglavarom Sv. Ocem i danas najvjerniji i najsigurniji njegov prijatelj. I zato ćemo Božjom pomoću najsvečanije za tri godine proslaviti 1300 godišnjicu, kad je hrvatski narod prvi put stupio u vezu sa sv. Rimskom Stolicom.

Ali kao što će nas ova zavjetna spomen-crkva poticati na zahvalnost Bogu za primljena dobročinstva u prošlosti, tako neka nam bude podstrek da ne klonemo u budućnosti. Ne znamo kada je položaj u svijetu izgledao tako strašan kao danas. Svi sa zebnjom u srcu očekuju čas kad će planuti pokolj, kakvog svijet još nije vidio. Narodi su naoružani do zubi. Za male narode nema više pravice na zemlji. Oni su postali igračka kojom se igraju veliki i moćni. Ali ako nema pravde na zemlji, mi vjerujemo da je imade na nebu i da će konačno pobijediti vječna pravda. Zato, dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom! Jer što su svi ti do zuba naoružani narodi pred Svemogućim Bogom?

»Omnes gentes quasi non sint, sic sunt coram eo quasi nihilum et inane repu tati sunt ei.« /Svi narodi kao da ih ni nema, tako su pred Njim i kao ništica i taština, smatraju se pred Njim! – Iz 40, 17/ Zato je s pravom mogao reći apostol Petar: »I nema ni u jednom drugom spasenja, jer nema drugoga imena pod zemljom danoga ljudima u kojem bismo se mogli spasiti osim Krista Gospoda, kojemu je »dana sva vlast na nebu i na zemlji.« /Dj 4, 12/ i koji je jedini »rex regum et Dominus dominantium – Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.« /Pnz 10, 17/.

K Njemu, koji je doveo naš narod u krilo Crkve katoličke i moćnom svojom rukom štitio ga, čuvao i branio i obranio kroz dugih 13 stoljeća u današnjoj domovini, k Njemu upiremo svoje oči u teškim danima sadašnjice. Ali smo uvjereni u istinitost riječi sv. Pisma: »Timenti Dominum non occurrent mala, sed in tentatione Deus illum conservabit et liberabit a malis.« /Tko se Gospoda boji, neće ga stići zlo, nego će ga Bog očuvati u kušnji i osloboditi ga od zla. – Sir 33, 1/.

To neka nam uvijek doziva u pamet ova zavjetna crkva, spomen žive vjere naših djedova, spomen naše stare slave i putokaz k sretnijoj budućnosti.

Copia Publica, u Arhivu Postulature, sv. 24., str. 1700–1703.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 259.–262.